Blog
nedjelja, listopad 14, 2007


Jedan od svakako najpoznatijih UFO slučajeva je slučaj Roswell. U ljeto 1947. godine, u SAD-u je bila velika količina pojava NLO-a. Negdje tamo početkom srpnja W.W. "Mac" Brezel", rančer iz New Mexica, sa djecom susjeda Floydom i Lorettom Proctor, krenuo je provjeriti ovce, nakon oluje koja se dogodila prethodne noći. Putem su nailazili na čudne komade metala, raštrkane većim dijelom puta. Jedan je komad odnio i ocu djece koja su ga pratila putem, a koji mu je rekao kako bi mogao držati komade NLO-a ili nečega što bi moglo biti vladin projekt. Dva dana nakon događaja, slučaj je prijavio šerifu Georgeu Wilcoxu, koji je stvar pak prenio majoru Jesseu Marcelu iz 509 Bomb Group. Prostor gdje se stvar dogodila vrlo je brzo zatvoren za javnost, a pojavio se službeni izvještaj koji je govorio kako je srušeni disk oporavljen. No, vrlo brzo nakon prvog izvještaja, pojavio se drugi, koji je govorio kako je pao meteorološki balon.

U međuvremenu, Glenn Dennis, mladić koji je radio u Ballard Funeral Home (pogrebno poduzeće), primio je neobičan zahtjev iz mrtvačnice vojne baze. Oficir koji je tamo radio, upitao ga je kako sačuvati tijela, koja su bilo izložena vanjskim utjecajima nekoliko dana, ali trebao je i male hermetički zatvorene lijesove. Glenn je otišao u bazu, gdje je vidio čudne krhotine sa gravurama, kako vire iz ambulatnih kola. U bolnici baze, htio je popričati sa medicinskom sestrom koju je poznavao, ali ih je u tome spriječila vojna policija. Sutradan su se našli, i ona mu je nacrtala tijela koja su našli. Nakon nekoliko dana dobila je premještaj u Englesku. Vojska je nesumnjivo na radarima promatrala kretanje NLO-a, a zabilježili su i njihov pad.

Godine 1995. kongresmen Steven Schiff, zatražio je od US General Accounting Officea, da rasvijetli slučaj. GAO je utvrdio kao su mnogi dokumenti Roswell Army Air Helda (RAAF) nestali ili su uništeni. Tako primjerice nedostaju RAAF administrativni dosjei od ožujka 1945. do prosinca 1949. godine i RAAF izlazne poruke od listopada 1946. do prosinca 1949. godine. Podataka o tome tko je dokumente uništio nema. Osim toga, sve ispitane agencije poput FBI, CIA, NSA i drugih negirale su postojanje bilo kakvog incidenta. Projekt Blue Book, koji pokriva sva ovakva događanja vezana uz Air Force ne spominje slučaj Roswell niti na jednom mjestu. Teorija o Roswellu je mnogo, a uz sam Roswell vezana je i grupa Majestic 12. Riječ je o grupi od dvanaest ljudi, regrutiranih iz vojske, znanosti i tajnih službi. Priča kaže, kako su oni bili zaduženi za kontakt sa vanzemaljcima, a po nekim izvorima dva su aliena bila živa kada se NLO srušio. No, nitko nikada nije potvrdio da se Majestic 12 sastao povodom ovoga, niti je službeno potvrđeno postojanje ove grupe. Ipak, jedan od dokumenata deklasificiran 1975. godine potvrđuje kako su tajne službe željele staviti pod nadzor različite grupe koje se NLO fenomenom bave, što je samo jedan od dokaza kako imaju i nešto za sakriti. U svakom slučaju, Majestic 12 je interesantna tema o kojoj će naravno biti još riječi, u ovoj rubrici.

Što se samog Roswella tiče, postoji oko 300 svjedoka, preko rančera, vojnih osoba, predstavnika zakona i reda, a sumnjivo je i što su dana dva izvještaja; u prvom je potvrđeno kako je pronađen leteći disk, a drugi je stvar opovrgao navodeći kako je tek riječ o meteorološkom balonu. Ipak, konkretni dokaz, poput komada broda ili slika aliena ne postoji. Moguće je, kako se stvar dogodila blizu vojne baze da je doista riječ o nekakvoj tajnoj letjelici US vojske, no opet, sumnjivo je uništavanje dokumenata o cijelom slučaju. Neki od teoretičara/analitičara ukazuju na činjenicu kako je neposredno nakon događaja izmišljen tranzistor, pa tvrde kako je tranzistor zapravo donio alien brod koji se srušio u Roswellu. U svakom slučaju teorija je mnogo. A siguran sam da će doći trenutak, kada ćemo saznati koja je bila najbliža istini.

Slučaj Roswell 

  Priča počinje 2.7.l947. godine nedaleko od mjesta Roswell (New Mexico-SAD). Vili V. Brasel bio je na ranču te večeri sa dvoje mlađe djece. Iznenada je počela snažna oluja s grmljavinom koja nije prestajala. Brasel je imao dojam kao da gromovi stalno udaraju u jedno mjesto, kao da ih je baš tamo nešto privlačilo. Pomislio je da se možda odmah ispod površine nalaze naslage nekog minerala ili slično, te da je to uzrok. Međutim, o tome nije mnogo razmišljao sve dok nije začuo neku čudnu podmuklu eksploziju koja ga je podsjetila na neki jači udar groma, ali s obzirom na zvuk u tu svoju pretpostavku nije bio odviše siguran. Sutra je otišao do pašnjaka da pregleda svoje stado ovaca, ali je pronašao nešto sasvim neočekivano, o čemu nije mogao ni sanjati. Na prostoru dugom oko četvrt milje i širokom nekoliko stotina stopa pronašao je gomile razbacanog metala. Imao je dojam da taj materijal potječe od nekog predmeta koji se raspao visoko u zraku. Prema rasporedu krhotina zaključio je da se taj predmet kretao prema Socorru, jugozapadno od njegova ranča.

O tome što je pronašao na svom ranču nije razmišljao kao o nečemu ozbiljnom. Tek nakon nekoliko dana odlučio je da slučaj prijavi oblasnom šerifu. Kao što se to u ustaljenoj praksi događa, šerif je o tome obavijestio najbližu vojnu bazu, a zahvaljujući tome Vili Brasel je završio u - zatvoru u vojnoj bazi Roswell i to na sedmodnevnom ispitivanju da bi se ustanovilo je li nekome pričao o onome što je pronašao. Razlog za toliko interesiranje vojnih vlasti možemo potražiti u priči koju je ispričao inženjer federalne vlade Gradi L. Barni Barnet. Ona otprilike glasi ovako:

Disk s neba
"Radio sam u blizini Magdalene u Novom Meksiku. Jednog jutra pažnju mi je privukla svjetlosna refleksija koja se odbijala od nekog metalnog predmeta udaljenog milju do milju i po. Potrčao sam u tom pravcu misleći da je u toku noći došlo do neke avionske nesreće. Kada sam stigao na to mjesto, ustanovio sam da metalni objekt nije avion, već jedan golemi disk širok dvadeset i pet do trideset stopa. Dok sam pokušavao da na neki način odredim što bi to moglo predstavljati, primijetio sam da mi u susret prilazi grupa ljudi. Kasnije su mi objasnili da su pripadnici jedne arheološke grupe sa sveučilišta u Pennsylvaniji, te da u i oni u prvi mah pomislili kako se radi o srušenom avionu. Nekoliko trenutaka kasnije primijetio sam da su se okupili oko nečega na zemlji. Prišao sam i ugledao što im je to privuklo pažnju: na tlu, neposredno ispod velike pukotine na objektu, nepomično je ležalo tijelo nekog čudnog bića. Pogledao sam unutar objekta i ugledao još nekoliko tijela. U odnosu na nas bili su veoma neobični: glave su im bile goleme i neproporcionalne u odnosu na tijelo, nisu imali kose, tijelo im je kržljavo, vrat, ruke i noge bili su izuzetno tanki. Na sebi su imali neku vrstu tamnih jednodijelnih kombinezona tijesno pripijenih uz tijelo i nisu bili visoki - najviše 130 cm. Sličili su na ljude, ali to svakako nisu bili. Na okruglim glavama dominirale su male, razmaknute, uvučene i blago iskošene oči, što znači da su usta, nos i uši bili gotovo neprimjetni. Naime, umjesto tih organa imali su male otvore i rupice. Na kombinezonima se nije mogao primijetiti nikakav pojas, patent, kopča ili dugmad. Sva bića (njih oko šest) bila su mrtva i mislim da su svi bili muškarci. Bio sam toliko blizu da sam ih pokušao dotaknuti, ali to nisam mogao jer su nas iznenada udaljili s mjesta nesreće.

Kada smo se osvrnuli oko sebe ugledali smo da je vojska blokirala čitavo područje. Bilo je mnogo naoružanih vojnika koji su stigli s nekoliko velikih kamiona. Nama je prišao jedan oficir i rekao da se što prije udaljimo s tog mjesta, jer je za to nadležna vojska. Naredio nam je da o tome što smo vidjeli nikome ne pričamo ni po kojim uvjetima. Rekao nam je da je to naša patriotska dužnost i da je od velike važnosti za sigurnost države."

Tajanstveni objekt je odmah uklonjen s tog mjesta, uključujući i nesretnu posadu. Dovezli su jedan veliki kamion i u njega pokupili i utovarili svaki pronađeni djelić materijala. Svakome od slučajnih očevidaca je napomenuto da je nepatriotski pričati o takvim stvarima. Ostaci letjelice, kao i tijela mrtvih članova posade prevezeni su u vojnu bazu Roswell tog 7.7.l947. godine.

Indijansko pismo na letjelici

Na našu sreću, Barni Barner je prekršio riječ koju je dao vojnim vlastima, te je u veljači 1950. g. svoj doživljaj ispričao svojim najboljim prijateljima L. W. Vernu Maltazu i njegovoj supruzi, od kojih za ovo i saznajemo. Mnoge pojedinosti vezane za ovaj slučaj saznale su se na ovakav indirektan način, jer su se očevici ipak pribojavali (s punim pravom) da će imati posla s vojskom ako nešto procuri u javnost. Najbolji primjer za tu tvrdnju može nam pružiti poručnik Walter Hout, koji je u to doba bio u vojnoj bazi Roswell zadužen za informacije i objavljivanje u lokalnom tisku. Naime, on je sutradan (8.7.1947.) u lokalnim novinama objavio kratak članak koji je izgledao otprilike ovako:

"Mnoge priče o čudnim letećim diskovima koje se pojavljuju u posljednje vrijeme, jučer su konačno potvrđene. Obavještajna služba roswellske vojne zrakoplovne oblasti imala je sreću da dođe do jednog takvog objekta, koji je pronađen na jednom ranču nedaleko od Roswella. Po hitnom postupku predmet je prebačen u vojnu bazu Roswell gdje je pregledan i ispitan. Opširniji podaci o letjelici još uvijek nisu poznati."

Iz samog izvještaja je očito da se poručnik Hout zaletio svojim člankom. To se može zaključiti i iz toga što se napominje da je objekt pronađen na ranču u blizini Roswella, što se u stvari odnosi na ranč Vilija Brasela. Materijal koji je on pronašao također je odmah prebačen u vojnu bazu na identičan način kao i materijal i objekta iz Magdalene ({što znači uz temeljito pročešljavanje terena i skupljanje i najsitnijih krhotina). Nakon tog članka nastala je opća uzbuna u javnosti. Čitavu noć u vojnoj bazi u kojoj se nalazio materijal zvonili su telefoni. Pristizali su pozivi iz gotovo svih krajeva svijeta.

Vojnim je vlastima postalo "gusto" i morale su se poduzeti hitne mjere da se spasi ono što se spasiti može. Slijedećeg dana novine su bile preplavljene demantijima koje su uputile vojne službe obavještenja. Da demanti ne bi izgledao apsolutno apsurdan, objavljeno je da je pronađeni predmet u stvari meteorološki balon. Tolika zainteresiranost vojske ne bi nas trebala začuditi ako obratimo pažnju na strukturu materijala koji je pronađen. Opis pronađenog materijala dao nam je Braselov sin Bil koji je u vrijeme događaja već bio oženjen. Bil kaže da mu otac nikada nije opisivao materijal koji je pronađen na ranču, ali to i nije bilo potrebno, jer je i on sam imao dio tog materijala (unatoč tome što je vojska "pročešljala" čitavo područje na kojemu je taj metal nađen). Otac mu je pokazao mjesto na kojemu je bio materijal i svaki bi put poslije jačeg pljuska neke krhotine bile otkrivene na površini, jer bi se zemlja s njega isprala.

Bilo je nekoliko vrsta materijala. Sve su to bili veoma sitni dijelovi i izuzetno lagani. Jedna vrsta materijala podsjećala je na drvo, ali je bilo jasno da je u osnovi metalne prirode, kao i sav ostali materijal. Na tome materijalu nije se mogla napraviti ni najmanja ogrebotina, a isto tako bio je nesalomljiv, iako se mogao savijati. Druga vrsta materijala sličila je na aluminijsku foliju, ali malo tamnije boje. Mogao se savijati na sve moguće načine, ali se nije mogao iskidati. Mogao se i zgužvati, ali čim bi bio ispušteni iz ruke zauzimao bi svoj prvobitni izgled. Bil napominje i to da mu je jednom otac rekao (iako o tome nije razgovarao gotovo nikad) da su mu u vojnoj bazi objasnili da TAJ MATERIJAL NE POTJEČE S NAŠEG PLANETA!.

Nijedan od tih materijala nije djelovao prirodno, i kao da je sve bilo od sintetike. Bil također napominje da je njegov materijal bio bez ikakvih oznaka, ali se prisjeća da mu je otac jednom rekao da je na materijalu koji je on pronašao i koji je sada u posjedu vojnih vlasti bilo oznaka KOJE SU GA PODSJEĆALE NA PETROGLIFE KOJI SU STARI INDIJANCI UCRTAVALI NA STIJENE!

Nestao poručnik Hout

Međutim, dvije godine nakon tog događaja (1949) saznalo se za kolekciju Bila Brasela. Odmah su ga posjetila četiri vojna lica. Nakon što im je Bil pokazao svoju kolekciju materijala, bio je prisiljen da im je preda. Objašnjeno mu je da je ta "gomilica metala veoma bitna za cjelokupnu nacionalnu sigurnost". Nakon toga još su jednom svi zajedno pretražili, sigurno taj najposjećeniji dio Braselova ranča. Nisu ništa pronašli. Bil je morao obećati da će im, ako još nešto pronađe, hitno predati. Međutim, to se više nikada nije dogodilo. Taj put je ranč potpuno bio očišćen od tog materijala i više se nikada nije pronašao ni najsitniji djelić.

Službeni stav vojnih vlasti je da je pronađeni predmet u stvari meteorološki balon. Na dan demantija preko tiska 9.7.1947. nekim novinarima je dozvoljen pristup u vojnu bazu Roswell. U posebnoj prostoriji dozvoljeno im je da fotografiraju pronađeni materijal, ali s udaljenosti od dva metra. NISU GA SMJELI DODIRIVATI, JER JE STRAŽA ČUVALA PRISTUP. ZATIM JE TAJ MATERIJAL ODNESEN I DONESEN JE DRUGI KOJI JE ZAISTA PRIPADAO METEOROLOŠKOM BALONU. TEK SU GA TADA NOVINARI SMJELI DRŽATI U RUKAMA I OPIPAVATI. - Priznat ćete, veoma naivna igra. Oficiri zaduženi za taj slučaj nađeni materijal su opisivali kao veoma osjetljiv i lomljiv (a istina je sasvim suprotna). Mnogo gluposti je tada bilo izmišljeno da bi se smirila javnost. Poručnik Hout je nakon onog članka "hitno ušutkan s nekoliko specijalnih poziva iz Washingtona", zatim smijenjen i više nitko za njega nije čuo. Nakon dva dana materijal je hitno prebačen u vojnu bazu Edwards u pustinji Mojave u Kaliforniji (znamo je po tome što je u toj zračnoj bazi vršeno slijetanje "space-shutla" za vrijeme prvih letova), zatim jedan dio u Fort Wort, jedan dio materijala u bazu Right Peterson (Ohio) i jedan dio u glavnu bazu CIA-e (Virginija). Taj razmještaj je bio nužan jer materijal više nije bio siguran u bazi Roswell. Transport je vršen uz pomoć velikih kamiona do baze Edwards, te uz pomoć bombardera B-29 za ostale baze. To su potvrdili ljudi koji su sudjelovali u transportu, ali koji više nisu pod utjecajem vojske.

Pristali su dati svoje izjave, pod uvjetom da ostanu anonimni (intervjui s njima vršeni su u periodu između 1979. i 1981. godine). Hitno su oformljene specijalne vojne jedinice za takve slučajeve transporta, koje su spremne u bilo koje doba preuzeti materijal u bilo kojem dijelu države. Materijal i leševi posade tada su postali dobro osigurani i istraživanje na njima je moglo početi.

Što je bilo dalje

Iako je materijal brzo, pažljivo i u što je moguće većoj tajnosti razmješten po vojnim bazama širom države, plamen znatiželje i interesa još uvijek je buktio. Vojne su vlasti imale velikih problema da slegnu gusto podignutu prašinu i oni koji su bili zaduženi za to nastojali su postići svoj cilj na sve moguće načine, i to u što kraćem roku. Novine su bile preplavljene vojnim demantima. Neki prvobitni izvještaji rekonstruirali su taj događaj pada NLO-a u Novom Meksiku na malo drugačiji način.

Spominjao se rančer iz Roswella koji je obavijestio šerifa da mu je jedan NLO preletio kuću i udario u obližnje drvo prilikom čega je eksplodirao. Još je uvijek bio u plamenu na njegovu posjedu kada je pristigla vojska i okupirala čitavo područje. Nikome nije bio dopušten pristup. Nakon nekoliko dana objavljena je fotografija jednog pilota koji u rukama drži dječji zmaj za čiji rep je pričvršćena aluminijska ploča veličine oko pola četvornog metra. Navodno je to bilo pomagalo kojim se koristilo Ratno zrakoplovstvo za ispitivanje novih radarskih uređaja, na taj način što bi se radarski signali odbijali od ploče i vraćali u radarsku antenu. Zbog "neke greške" zmaj je pao na ranč nedaleko od Roswella. Međutim, nije objašnjeno na koji je to način ta papirnato-metalna napravica mogla-eksplodirati! A zar bi zbog jednog bezazlenog zmaja čitavo područje bilo okupirano i zabranio se pristup?

Bez obzira na originalnost te rekonstrukcije, sigurno je samo jedno - Ratno zrakoplovstvo je po tko zna koji put dokazalo svoju nenadmašnu sposobnost pronalaženja "pronicljivih" objašnjenja oko problema vezanih za NLO-e.

Bića većeg mozga

Ista je situacija i ako uzmemo da je Ratno zrakoplovstvo izjavilo kako se radi o meteorološkom balonu. Zbog običnog meteorološkog balona desilo se ovo:

- rančer Brasel je sedam dana zadržan u pritvoru u vojnoj bazi Roswell da bi se ispitalo da li je ikome pričao o onome što je pronašao na svome posjedu,
- čitavo je područje oko mjesta gdje je došlo do pada NLO-a blokirano jakom stražom i nikome nije bio dozvoljen pristup,
- novinarima kojima je sutradan (nakon što je pronađeni materijal dopremljen u bazu) dozvoljen pristup nije dopušteno da materijal dodirnu i opipaju ga, već samo da ga snimaju.

Sretna okolnost (ako je uopće možemo nazvati "sretnom") jest ta što je prilikom udara objekta o zemlju nekoliko tijela nesretne posade ispalo na zemlju kroz nastalu pukotinu na letjelici, te su ih slučajni očevici koliko-toliko uspjeli osmotriti i opipati. Taj je njihov izvještaj važan da bismo ga mogli usporediti s izvještajem o tim bićima koji su sastavili medicinski stručnjaci koji su obavili autopsiju mrtve posade u vojnoj bazi Edwards u Kaliforniji. Nakon što je materijal stigao u bazu Edwars, koliko je poznato (tj. s obzirom na ono {to je "procurilo" u javnost), smješten je u hangar br. 27. Naravno, u službenim izvještajima taj hangar "ne postoji, niti je ikad postojao", kao što je slučaj i s bazom Right Paterson i zgradom 18-a, oblast B.

Tijela mrtve posade (ili jedan dio tih tijela - neki izvještaji napominju i 39 do sada skupljenih tijela) smještena su u posebno napravljene kapsule od prozirne materije (stakla ili plastike) i vjerojatno su zaštićena od raspadanja i nekom odgovarajućom kemikalijom (vjerojatno formalin). Jedno od tijela nije odmah "konzervirano", već je predano timu stručnjaka da obave kompletnu analizu i autopsiju tijela. Opis tih tijela saznajemo od više ljudi kao na primjer Leonarda Stringfielda, Won Phopena, Teda Philipsa i jedne medicinske sestre koja je u toku autopsije vodila zapisnik, dok su joj liječnici diktirali podatke o anatomskoj konstituciji tijela. Sumiramo, njihovi opisi izgledaju otprilike ovako:

"Visina oko tri i po do četiri stope (od 115 do 130 cm). Glava je, prema našim standardima, velika u odnosu na grudni koš i udove. Premda se o kapacitetu mozga ne govori mnogo, on je neusporedivo veći od onoga kojim raspolažu ljudska bića. Glava i tijelo su bez ijedne dlake. Po nekim izvještajima, opažene su nježne malje na tjemenu. Oči su velike i duboke utonule, razmaknute i blago iskošene. Ni s jedne strane glave nisu opažene ušne školjke. Postoje samo nezaštićeni otvori. Nos je bezobličan, dok si nozdrve istaknute blagim izbočinama. Usta su veoma mala.

Ona sigurno nemaju funkciju otvora kroz koju se unosi hrana. Zubi se ne spominju. Vrat je relativno tanak. Ruke i noge su izrazito tanke. Na svakoj ruci se nalaze četiri prsta. Nema palca. Dva prsta su dvostruko duža od druga dva. Nokti na prstima su malo duži. Između prstiju nalazi se nježna kožica. Koža je sivkaste boje. Kod nekih bića koža je bila tamno-mrka, očito pougljena. Krv ne nalikuje na ljudsku ni po boji ni po sastavu. što se tiče organa za razmnožavanje, bilo je dosta razilaženja. Prema nekim izvještajima, ne postoji razlika među spolovima, dok su drugi tvrdili da postoje istaknute razlike između dva spola koje su slične onima kod ljudi. Izvještaji o unutrašnjim organima nisu bili dostupni".

Kako leti NLO

Bil Dawllin je u proljeće 1952. godine saznao još neke zanimljive podatke vezane za taj događaj. Bill se sasvim slučajno u vlaku upoznao s jednim vojnikom. Nakon kraćeg razgovora otpočeli su razgovor o NLO-ima . Taj vojnik mu je priznao da je on bio jedan od trojice vozača kamiona koji su prevozili ostatke NLO-a u Fort Riley u Kansasu. Tamo je pošiljku preuzela druga posada vozača i odvezla je dalje, vjerojatno u Ohio. Za vrijeme te operacije vojnici su vidjeli tijela izvanzemaljaca i zapazili su da su to veoma mala bića, obučena u iste kombinezone, koji su bili sasvim pripijeni uz tijelo. Imali su sve, kao i ljudi, pa čak i zube. Koža im je bila žućkasta - boje breskve. Bili su to muškarci, ali bila je i jedna žena. To su zaključili po tome što je to biće imalo ispupčenje u predjelu grudi. On je izbrojio šesnaest takvih tijela, no, uvjeren je da ih je bilo još. Vojnik koji je bio na straži, vidio je pošiljku koja je stigla. On je bio određen da je čuva kao i nekoliko drvenih sanduka. Bila su to bića visoka oko četiri stope i neobična izgleda. Dok je čuvao stražu, ušao je general s nekoliko oficira i rekao mu: "Pucaj na svakoga tko pokuša ući neovlašteno". Stražar nije znao o kakvim se bićima radi, ali je čuo da su izvanzemaljska koja su nastradala prilikom pada NLO-a u Novom Meksiku.

A materijal i letjelice? Evo što je ispričao Rally Crab: "Jedan vojnik ispričao mi je svoj doživljaj dok je radio u vojnoj bazi Edwards, 1967.g. Dok je boravio u bazi, vodnik se sprijateljio s jednim pilotom, čije ime nije htio spomenuti. Jednom su poveli razgovor o NLO-ima, kada mu je odjednom pilot rekao: - Pođi sa mnom, htio bih ti pokazati nešto. Ne postavljaj mi nikakva pitanja jer ti ne mogu na njih odgovoriti, a da i znam odgovor, ne bih smio to povjeriti.

Poveo ga je u obližnji hangar. Taj ulaz nije bio pod strogom stražom. Bila je dovoljna pilotova propusnica. Pošli su na gornji kat gdje se nalazio direktan ulaz na donji kat hangara. Pilot je rekao vojniku da ga tu pričeka jer dalje ne smije, ali da obrati pažnju na hangar kroz malo razmaknutu zavjesu koju će on "slučajno" ostaviti za sobom. Pilot je prošao kroz strogo kontroliran ulaz, zahvaljujući posebnoj dozvoli koju je imao. Stražari nisu primijetili da je ostavio razmaknutu zavjesu. Tako je vodnik mogao vidjeti što se nalazilo iza tih teških zavjesa i što je to toliko važno čuvano u unutrašnjosti. Ugledao je jednu letjelicu u obliku "letećeg tanjura" na posebnom postolju. Bila je diskolikog oblika, oštrih rubova, s kupolom na sredini gornjeg trapa. Nekoliko je ljudi u plavim uniformama radilo nešto oko letjelice. Objekt je imao oko deset metara u promjeru. Pilot se vratio i izašli su iz hangara. Napomenuo mu je da nikome ne priča ono što je vidio, jer će on sve poreći. Poslije je od nekih stražara čuo da se s tom letjelicom izvode pokusni letovi u bazi, i to isključivo noću."

No, ti letovi su bili zaista nevjerojatni i zaprepašćujući. Ali ne u pozitivnom već u negativnom smislu. Taj američki NLO bio je originalan dokaz koliko smo nemoćni da objasnimo kako se NLO-i kreću. Testiranje tog "fantastičnog proizvoda američke avijacije" doživjelo je apsolutan neuspjeh. Ne samo da to "čudo od tehnike" (koje je inače u projektnim nacrtima imalo neslućene mogućnosti i osobine) nije moglo poslužiti ama baš ničemu, već je predstavljalo izvor novih opasnosti - u prvom redu za osobu koja je u "tome" izigravala pilota, a zatim za sve ostale koji su u blizini promatrali kako se odvija "let". Taj golemi ventilator (što je u biti i bio) uspio je uzletjeti najviše oko metar i nešto, s tim da je prethodno "razrovao" nekoliko stotina metara piste po kojoj je "rulao" prije "uzlijetanja". O stabilnosti, tj. apsolutnoj nestabilnosti toga objekta u zraku ne bi trebalo ni razgovarati. Nakon rušenja na zemlju (što je uljepšan naziv za slijetanje) konstatirano je da je ovo najjednostavniji način da se - ubije pilot.

Javna vojna tajna

Naravno, ni najškolovaniji stručnjaci nisu uspjeli otkriti od kojih je elemenata sastavljen materijal od kojeg se sastoji objekt ( ili objekti?) koji su pronađeni na teritoriju SAD. Konstatirano je da sadržava stanovite količine magnezija, nikla, kalaja i još čitavo čudo materija koje su nam potpuno nepoznate. Sastav, kao i tehnološki postupak izrade, još će dugo ostati velika i nerješiva tajna. Zanimljivo je da su sve raspoložive snage u bazi Edwards u stanju stalne pripravnosti. Razlog je za to - neprekidna pojava NLO-a iznad baze koja traje od trenutka kada je materijal prebačen u bazu. Razlog? Vjerojatno pogađate! Tako to izgleda kad se djeca igraju šibicama, i stalno strepe kada će ih roditelji kazniti.

Nedavno je još jedna stvar skrenula pažnju ufolozima. Prije nekoliko godina snimljen je dobro poznati film "Bliski susreti treće vrste" autora Stevena Spielberga. Iznenađujuća je činjenica da likovi ufonauta iz spomenutog filma u potpunosti odgovaraju izgledu posade koja se čuva u bazi Edwards (kao i još nekim). Sve je bilo u redu dok nije došlo do novih bliskih susreta treće vrste širom svijeta. Na pitanje u vezi s izgledom, odgovor je redovito glasio: "Potpuno su identični likovima iz - Bliskih susreta treće vrste -". Izjave očevidaca zabrinule su Ratno zrakoplovstvo. Takva sličnost ne može biti sasvim slučajna kada su opisi identični. Odgovorne su se osobe vjerojatno zapitale: "Ako se nešto hitno ne poduzme, moglo bi se pomisliti (ili možda OTKRITI ?!) da je Spielberg imao dozvoljen pristup najčuvanijim hangarima američke avijacije?!

Rezultati? Novi film Stevena Spielberga iste tematike - "E.T."!

Film "E.T." snimljen je za samo 63 dana! Snimanje je obavljeno izuzetno brzo i u gotovo nemogućem roku. Razlog za takvu užurbanost možemo samo pretpostaviti. A isto tako možemo samo pretpostavljati da li je Spielberg snimio taj film pod tim okolnostima jer je bio pod pritiskom vojnih vlasti. Taj je simpatični izvanzemaljac ipak zadržao neke "standardne" karakteristike - visinu od oko 130 cm., tanke udove, tanak vrat i veliku i neproporcionalnu glavu. Zašto je takav i zašto je film snimljen? Da bi se, možda, "spustila prašina" na "Bliske susrete treće vrste"?! Prosudimo sami.

*Evo naso sam "znanstveno" objasnjenje za Roswell  ,pa pročitajte i vodite  je li bas ZNANSTVENO: Pukovnik William H. Blanchard, zapovjednik 509. bombarderske pukovnije smještene u Roswellu, Novi Meksiko. 8. srpnja 1947. godine zapovjedio je časniku za odnose s javnošću, poručniku Walter G. Hautu, da izda priopćenje za tisak. Objavljeno je cijelom svijetu da je njihova postrojba došla u posjed srušenog "letećeg diska". Vijest je demantirana istu večer od strane generala Roger Rameya iz 8. zrakoplovnog korpusa u Forth Worthu, Teksas, uz objašnjenje da se radilo o običnom meteorološkom balonu. Incident Roswell do današnjih dana ostaje tema agresivnih debata.




dnevnici-NLO-a @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
chat
Anketa
Vjerujete li u vanzemaljce?



Linkeri
JESTE ZA MALO RAZBIBRIGE!?
Index.hr
Nema zapisa.